Pod utjecajem jakog stranog trgovačko-bankarskog lobija Hrvatska se sve više odriče svoje skoro sto godišnje tradicije provođenja politike zaštite potrošača. Da su potrošači glavni pokretač ekonomskog razvoja u Hrvatskoj se shvatilo ranih 30-tih godina prošlog stoljeća, kada su se počeli kreirati kodeksi ponašanja trgovca prema potrošaču (kupcu), te je iz tog vremena nastala poznata krilatica “kupac je uvijek u pravu”.
Američki predsjednik John F. Kennedy je proglašavajući Deklaraciju o osnovnim pravima potrošača 1962. godine tu sintagmu preoblikovao u krilaticu “glas potrošača se mora čuti”. Iako je proces integracije Europe započeo 1951. godine Europska unija je formalno uspostavljena tek 01. studenoga 1993. godine stupanjem na snagu Ugovora o Europskoj uniji (poznatiji kao Ugovor iz Maastrichta). Uspostavljanjem EU počinje se kreirati u politika zaštite potrošača EU, koju je Europska komisija definirala kao jednu od prioritetnih politika EU, očigledno svjesna da su potrošači regulatori tržišta i da se volja trgovaca, uključujući i bankare, ne može nametnuti silom (zakonima) potrošačima. EK je duboko svjesna važnosti implementacije Povelje UN od 09. travnja 1985. kada je Glavna skupština Ujedinjenih naroda usvojila je Rezoluciju 39/248, u sklopu koje je usvojen i „UN-ov vodič za zaštitu potrošača“, za opstojnost i razvitak kako ljudskih prava tako i nacionalne ekonomije.
U ratnom vihoru ranih 90-tih prošlog stoljeća u Hrvatskoj politika zaštite potrošača stagnira, a provodi se samo na razini “dobrih poslovnih običaja”, a hrvatske potrošače štiti jedino Zakon o obveznim odnosima, no njime nije obuhvaćen cijeli spektar potrošačkih prava i obaveza. U pristupnim pregovorima za ulazak Hrvatske u članstvo EU, Hrvatska se obvezala da će u Saboru osnovati nezavisno tijelo za zaštitu potrošača, što čak ni po ulasku u članstvo EU do danas nije izvršila upravo iz razloga što se strani trgovačko-bankarski lobij ucjenjivački ponaša prema Hrvatskoj.
To je veliki propust hrvatske politike što rezultira činjenicom da Hrvatska nema službene politike zaštite potrošača, ni dugoročne ni kratkoročne. Ako usporedimo politiku zaštite potrošača EK (link) i “politiku zaštite potrošača u Hrvatskoj” (link) nameće se pitanje samo po sebi: “Je li Hrvatska članica EU?”. U osobnim kontaktima s Glavnom upravom za pravosuđe i zaštitu potrošača Europske komisije utvrdili smo činjenicu da u Hrvatskoj ne postoji “potrošačka sudska praksa”, te da de facto ne postoji ni “politika zaštite potrošača”.
To je potpuno razumljivo i logično, jer u Hrvatskoj je “zaštita potrošača” povjerena Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja, što je no sence da isto Ministarstvo regulira prava i obveze trgovaca i prava i obveze potrošača. To je u demokratskim društvima nespojivo, što čak ni u vrijeme jugoslavenskog totalitarizma nije tako definirano. Npr. u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj “zaštita potrošača” se provodila u okviru SSRNH(J), znači kroz oblik udruživanja civilnog društva kakav je bio moguć u to vrijeme, a odredbe za “zaštitu potrošača” koje su se ugrađivale u razne zakone su usvojene upravo prijedloga tog “civilnog sektora”.
U samostalnoj Hrvatskoj civilni sektor se budi po završetku Domovinskog rata, osnivanjem Hrvatske udruge za zaštitu potrošača (20.10.1997. godine) , kao prve takve udruge u Hrvatskoj, da bi već 2000. godine osnivanjem “POTROŠAČA” – DRUŠTVO ZA ZAŠTITU POTROŠAČA HRVATSKE koji je imao podružnice po svim hrvatskim županijama, krenuli naglo jačanje pokreta za zaštitu potrošača, te je do danas u civilnom sektoru osnovano 197 udruga za zaštitu potrošača. Taj nagli zamah rezultirao je i potrebom stvaranja saveza udruga glede učinkovitijeg povezivanja na nacionalnom i međunarodnom planu, pa je tako već 09.10.2002. godine osnivan “POTROŠAČ” – HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA, a nešto kasnije i SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA HRVATSKE. Dok se SUZPH orijentirao isključivo na djelovanje na nacionalnoj razini, Savez “POTROŠAČ” se angažirao i na međunarodnoj razini, te ubrzo postaje članom Consumers International-a i pridruženog člana BEUC (Hrvatska još nije bila članica EU, pa nije mogao biti punopravni član), a vrlo aktivno djeluje i na nacionalnoj razini.
Takva situacija je rezultirala time da je Savez “POTROŠAČ” napravio nacrt prvog Zakona o zaštiti potrošača u Hrvatskoj, te izlobirao da se u sastav tadašnjeg Ministarstva gospodarstva ugradi “Odjel za zaštitu potrošača”. Ta idilična suradnja iznjedrila je i prvi Zakon o zaštiti potrošača koji je Hrvatski Sabor donio 04. lipnja 2003. godine. Zakon je poslije toga pretrpio brojne izmjene i dopune, a pritisnut Deklaracijama EU doživio je i nekoliko novih izdanja.
No, takva učinkovita suradnja civilnog i javnog sektora nije bila dugoga vijeka. Naime po ulasku Hrvatske u EU, tako reći je preko noći odnos Saveza “POTROŠAČ” i MINGO naglo zahladio, a MINGO (javni sektor) se počeo uplitati u sve sfere organizacije i kadroviranja civilnog sektora, što je neprimjereno u demokratskoj stečevini i Hrvatske i Europske unije. Direktnim uplitanjem MINGO, Savez “POTROŠAČ” je izbačen iz članstva BEUC, a razlozi do danas nisu priopćeni javnosti.
MINGO je potom započelo s jakim lobiranjem za stvaranjem jednog saveza udruga potrošača, što civilni sektor nije prihvatio, te je osnovan 2013. godine još jedan savez udruga potrošača pod nazivom RAZVOJNA ORGANIZACIJA ZAŠTITE POTROŠAČA /ROZP/. Kako je MINGO imalo potpuni nadzor nad SUZPH, te je uspjelo, selektivnim sufinanciranjem udruga “razbiti” Savez POTROŠAČ, odjednom im je ROZP kao novi savez predstavljao opasnost za njihovu politiku “divide et impera”, te je poduzeli niz mjera i pokušaja diskreditiranja čelnih ljudi ROZP. To je išlo čak do te mjere, da kada je savez ROZP predao zahtjev za članstvo u BEUC, iz MINGO je poslano pismo (nitko ga nije tražio iz BEUC) da ROZP ne može predstavljati hrvatske potrošače u BEUC, jer sve udruge nisu članice ROZP i zato ne djeluje na cijelom teritoriju Republike Hrvatske.
Naravno BEUC je morao uvažiti i mišljenje Vlade RH, te je došao do zaključka da je civilni sektor u Hrvatskoj nesređen, jer prvo je MINGO de facto izlobiralo da se Savez POTROŠAČ izbaci iz članstva, a sada priječi novom savezu da uđe u članstvo s tvrdnjom da ne predstavlja hrvatske potrošače. Zbog toga je BEUC odlučila imenovati povjerenika za Hrvatsku da se ujedine udruge u jedan savez. Kako SUZP nikada nije bio zainteresiran za međunarodne aktivnosti, a Savez “POTROŠČ” bio u knock down-u, jedini stabilni savez je bila ROZP, koja se pokušala oduprijeti stranom uplitanju u organizaciju hrvatskoj civilnog sektora na području “zaštite potrošača”, temeljeći svoj rad na hrvatskoj tradiciji zaštite potrošača.
U takvoj situaciji BEUC je ipak tražio da Hrvatska predloži povjerenika koji bi imao autoriteta i znanja za organizaciju rada civilnog sektora. Tako se našla se kandidatkinja Tanja Popović Filipović (predsjednica CEIP) koja je imala iskustva u vođenju udruge, a i međunarodnog iskustva i edukacija, te je provodila vrlo složene projekte na području zaštite potrošača. Oko tog imenovanja su se u načelu složile sve udruge potrošača i tada postojeći savezi, a vođeni idejom da se civilni sektor na području zaštite potrošača izvuče iz krize koja ga je zadesila, posebno na području sufinanciranja projekta i rada udruga. Tada je već bilo sasvim jasno da bez novaca nema ozbiljnije djelovanja i rada civilnog sektora.
No, kad je iz BEUC stigla obavijest o imenovanju povjerenika (Dinko Mihaljević) koji je bio potpuno nepoznat u potrošačkom svijetu, a prije toga je bio kratko vrijeme aktivist u udruzi “POTROŠAČKI FORUM” UDRUGA ZA ZAŠTITU I PROMICANJE POTROŠAČKIH PRAVA GRAĐANA iz Osijeka, svima je postalo jasno da je i u ovoj raboti MINGO imalo svoje prste, jer se proširila vijest da jedna aktivistica iz te udruge u vrlo prijateljskoj vezi s tadašnjim Ministrom gospodarstva, pa je MINGO bez konzultacija i suglasnosti udruga za zaštitu potrošača poslalo u BEUC izmjenu za koordinatora, te je iz te aktivnosti isključena gospođa Popović Filipović, jer je očigledno bila prestručna za kriterije koje je zadao MINGO tj. shvatili su da sa njom ne mogu manipulirati.
Projekt “Stvaranja Umbrella organizacije” u Hrvatskoj pod vodstvom Dinka Mihaljevića je neslavno propao. Ali MINGO je i dalje nastavio svoju politiku miješanja u civilni sektor, te je preko Dinka Mihaljevića poslano izvješće u BEUC o uspješnom konstituiranju saveza pod nazivom “UNIJA POTROŠAČA HRVATSKE”, te je UPH prihvaćena u BEUC kao rezultat njihovog projekta i kao takva je postala pridružena članica BEUC od 2017. godine s kontaktom za Društvo POTROŠAČ i HUZPH (link).
Kako nisu pomogle nikakve upozorbe i lobiranja da UPH nema upisane u Registar udruga RH, grupa entuzijasta je odlučila primijeniti drugu metodu, te osnovati UPH i na taj način na mala vrati ući u sastav BEUC-a. No, neopreznošću aktivista koji su krenuli u realizaciju te ideje, MINGO je saznalo za namjeru, te je de facto naložilo osnivanje UPH koja je po ubrzanom postupku upisana u Registar udruga RH 01. kolovoza 2019. godine, znači dvije godine kasnije od dobivanja statusa pridruženog člana BEUC-a. Ta grupa entuzijasta aktivista je tada svoj savez preimenovala u MREŽU POTROŠAČA HRVATSKE, koja de facto nikada nije profunkcionirala kao savez.
U međuvremenu je za Savez POTROŠAČ pokrenuta likvidacija, a SUZPH je ugašen i izbrisan iz Registra udruga RH. Tako je potrošačkoj civilnoj sceni u 2021. godini ostao jedino savez udruga potrošača pod nazivom RAZVOJNA ORGANIZACIJA ZAŠTITE POTROŠAČA”. Kako sam već naveo MINGO nikada nije imalo simpatije prema tom savezu, ili bolje reći nije ga prihvatilo kao partnera, te mu ni nakon deset godina od osnivanja i djelovanja i nakon desetak zahtjeva, zamolbi, lobiranja nije dodijelilo ovlast za pokretanje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tu ovlast su imali Savez POTROŠAČ i SUZPH, kojih više nema).
Znakovito je i zamijetiti da je BUUC 2016. godine obavijestilo ROZP da je zaprimljen Zahtjev za članstvo u BEUC od strane ROZP i da je pokrenut postupak prijema. Započele su i aktivnosti od strane BEUC za prijem, ali je imenovanjem koordinatora i očiglednog utjecaja MINGO, postupak de faco zaustavljen, bez da je ROZP o tome obaviještena ili da je dobila rješenje da je zahtjev odbačen. Bez osuđivanja ikoga, žalosno je što Hrvati ni u ovom slučaju nisu mogli imati “glave skupa”, te što je glavna zapreka članstvu ROZP u BEUC-u resorno ministarstvo za zaštitu potrošača u Hrvatskoj.
Dolaskom gospođe Ivane Soić u MINGO i od njene strane preuzimanja kreiranja politike zaštite potrošača otvorio se optimizam kod civilnog sektora o ponovnoj kvalitetnoj suradnju s resornim ministarstvom. Pokrenute su brojne akcije, tražena potpora udruga, pa čak pokrenuti i neki oblici edukacije za udruge. Ali već prve godine sav optimizam je splasnuo kad MINGO nije prihvatilo zajedničko obilježavanje Svjetskog Dana prava potrošača sa civilnim sektorom, već je udrugama “velikodušno” pružena mogućnost da imenuju jednog panelistu u jednoj panel raspravi u povodu WCRD, a udruge nisu pozvane čak ni kao gosti. To je bi kraj navedenih saveza koji su ugašeni, jer i osobno mi je g-đa Soić rekla da ne preferira saveze.
Potpuni raskol sa udrugama se događa 2019. godine kada MINGO prestaje sufinancirati Savjetovališta za zaštitu potrošača, te je svih šest savjetovališta ugašeno, a u 2020. je potpuno prestalo sufinancirati projekte udruga za zaštitu potrošača, unatoč obvezi iz Zakona o zaštiti potrošača, te je izrijekom u Zakonu o zaštiti potrošača obvezu podupiranja projekta udruga za zaštitu potrošača prebacilo na JLS, a da im za to nisu osigurana sredstva, ni resursi.
Takvom politikom selektivnog kontaktiranja sa udruga, koje se svodi na 3 – 4 udruge, od kako sam naveo 197 udruga, te potpunim ignoriranjem RAZVOJNE ORGANIZACIJE ZAŠTITE POTROŠAČA kao saveza udruga potrošača, ne poštujući temeljno europsko načelo supsidijarnosti, de faco je izvrše tiha likvidacija ili eutanazija pokreta za zaštitu potrošača u Hrvatskoj. Iako je 197 udruga kod osnivanja upisalo u Registra udruga RH djelatnost “zaštita potrošača”, zbog ovakvog odnosa, a imajući u vidu da su im Zakonom o zaštiti potrošača ograničene mogućnosti sufinanciranja, aktivnostima zaštite potrošača, bez obzira što su svima “puna usta” potrebe organizirane zaštite potrošača, bavi se desetak udruga.
Pravo stanje njihovih aktivnosti vidi se tek kada se pogledaju Godišnji proračuni tih udruga koje se kreće od 0,00 kn do 30.000,00 kn, rijetki su izuzeci, a samo je udruga CEIP uspješno profilirala u provedbi međunarodnih projekata, pa je Proračun nešto veći.
Pokušao sam kao voditelj projekta “MEĐIMURSKI INFO CENTAR” potrošača, nadvladati te, slobodno mogu reći, spačke od strane Vlade RH, jer MINGOR je sastavni dio Vlade RH, većim angažiranjem na regionalnoj i lokalnoj razini. Tako smo se u 2020. godine javili s projektom “MICP 2020” na javne natječaje svih 25 JLS i natječaj Međimurske županije za sufinanciranje projekta udruga za zaštitu potrošača (to je jedina županija u RH koja objavljuje takve natječaje). Unatoč samodopadnosti pojedinih lokanih šerifa i generalnog stava da se sufinanciraju udruge a ne projekti koje vlada u RH, te Korona krizi koja nas je zadesila u 2020. godini, važnost projekta je prepoznalo 15 JLS i Županija te su prihvatile sufinanciranje projekta, koje je uspješno proveden i u ovim složenim uvjetima kao jedino savjetovalište za zaštitu potrošača u Republici Hrvatskoj koje vodi udruga za zaštitu potrošača. I neke druge udruge pomažu potrošačima, zato su i osnovane, ali nijedna od “gašenja savjetovališta od strane MINGOR” nema projekt “savjetovalište potrošača” iz jednostavnog razloga jer nema sredstava. U tom “pilot pokušaju” ostvarena je potpora od 37,930,00 kn. Što smo mogli i što smo napravili s tim sredstvima za zaštitu potrošača, neka potrošači prosude sami posjetom mrežnoj stranici www.savjetovaliste.info.
Jesmo li mi u DRUŠTVU POTROŠAČA MEĐIMURJA uspjeli naći model sufinanciranja, dvojim da ne. Iako je sada Međimurska županija predvodnica jačanju učinkovite politike zaštite potrošača u Hrvatskoj, dok se sistemski ne riješi financiranje pomoći potrošačima, bilo to savjetovalište ili neki drugi oblik, da udruga može zaposliti stručnjake pravne zaštite potrošača, a ne da udruga gubi snagu i resurse na izradi 26 ili više projekta godišnje i to u pravilu volonterskim radom, zaštita potrošača u Hrvatskoj se neće značajnije pomaknuti na bolje, a hrvatski potrošači će i dalje biti potrošači drugoga reda u Europskoj uniji, te će Hrvatska i dalje biti “najekološkija zemlja EU”, svo smeće (od proizvoda) EU će završavati u Hrvatskoj.
To će biti tako dok Hrvatska Vlada ne shvati da je resor zaštite potrošača u Ministarstvu gospodarstva potpuno promašaj, usuđujem se reći i debakl, jer dok u EU prava potrošača štiti Glavna uprava za pravosuđe i zaštitu potrošača, u Hrvatskoj čak ni takvo neprimjereno resorno Ministarstvo u svom nazivu nema riječ “potrošač”. Imperativ početka kreiranja hrvatske nacionalne politike zaštite potrošača jer da resor zaštite potrošača bude kao u EK u Ministarstvu pravosuđa ili još bolje da se kao u Poljskoj formira nezavisno državno tijelo za zaštitu potrošača.
Mnogi političari u Hrvatskoj zaboravljaju da su svi birači ujedno i potrošači!
Zaboravljaju da će se glas potrošača unatoč svemu ipak čuti !!
|
Piše: Željko Tomašić