Piše: KRISTINA GITA KAVRAN
Ljudi puni empatije ljudi smo koji posebno osjećamo druge ljude. Emotivni, posebno iskreni i naivno otvoreni. Sve bi dali i učinili za druge.
No često ostajemo potpuno neshvaćeni. Uhvaćeni u osjećaju da smo u krivo vrijeme na krivom mjestu. Potpuno sami u velikom svijetu. Pitanje je koje nas često opsjeda: Jesmo li mi nenormalni ili je svijet jednostavno skrenuo s prave putanje? Nažalost, današnji način i stil života čovjeka pretvara u nešto što bi se moglo nazvati mehanizmom robotiziranog. Tužno je vidjeti koliko smo se prepustili modernom, brzom životu zanemarujući sve ono što je doista važno. Koliko smo se prepustili i mi i svi oko nas za koje tvrdimo da ih volimo.
Najviše pažnje posvećujemo poslu, onome što ćemo kupiti, posjedovati, što ćemo jesti, gdje i kako ćemo zadovoljiti svoje potrebe. No na kraju uopće ne uspijemo zadovoljiti potrebe koje moraju biti zadovoljene. Samo uzimamo i očekujemo, a ne dajemo ništa i zbog toga ostajemo prazni. Naravno da i oni koji samo daju, a ništa ne primaju, ostaju prazni. No razlika između njih je ta što onaj koji daje, a ne traži, ima čisto srce. I što, bez obzira koliko daje, uvijek će imati dovoljno ljubavi da je ponovo daje. Ljubav je jedino što ne može presušiti. Što je više daješ, to je više imaš za dati. Iako osjeća prazninu, s druge strane osjeća sreću. Postavlja se pitanje kako može osjećati prazninu, ako daje i to što daje samo se dodatno množi…
Svi žudimo za tim da i mi budemo voljeni, da i mi dobijemo čašicu razumijevanja kad nam je to potrebno, da i nama poklone iskren osmijeh, da i nas netko iskreno i nježno zagrli… Nema osobe koja nije gladna i žedna ljubavi i pažnje. I za sreću ne treba mnogo. Nekad i onaj najmanji znak pažnje nekome može pokrenuti cijeli svijet i donijeti sunce tamo gdje su sivi oblaci. Svjesni smo da nam ne treba cijeli svijet, tisuću lažnih prijatelja, ne treba nam velika količina novca s kojom ni ne znamo što bismo. Ono što nam doista treba topao je dom u kojem nas na kraju dana čeka iskren osmijeh dobrodošlice, zagrljaj pun ljubavi, oni koji nam se raduju i koji nas doista vole. Kad to imamo, onda imamo i puninu osjećaja vlastite svrhe i naš život ima smisao. Ako toga nema, onda našim životima vlada praznina, samoća, tuga, osjećaj izgubljenosti i besmisao.
Pozivam vas da, gdje god da se nalazili, imali dom u kojem vas netko čeka ili ne, budete onima koje susrećete u svakodnevici svjetlo nade koje budi osjećaj svrhe i smisla. Darujte osmijeh, nemojte se plašiti zagrliti osobu kojoj to treba. Neće na dobitku biti samo ta osoba, već i vi. Ništa u životu nije jednosmjerno. Samo ono što radimo iskreno i otvorenog srca bez ikakvih očekivanja može biti nagrađeno nečime što i nama treba. Ako sve činimo kalkulirajući, proračunato i neiskreno, iako će se u prvom trenu možda i činiti da smo u plusu, vjerujte, itekako smo u gubitku.
Budite svjetlo, budite iskreni, otvorenog i punog srca za sve i svakoga. Možete to!
1 komentar
Jako lijepo napisano. Na žalost emocije, empatija, lirsko, toplo… nestaju u dehumanizirajućem svijetu.
Posebno nam prijeti hladnoća robotiziranog humanoida i vještačka inteligencija ( ako se ne probudimo i zaustavimo zlonamjerno uporabu tehnologije)