Piše: ŽELJKA DRLJIĆ
Čangrizava stara Dara te je večeri pošla prema drevnim čakovečkim zidinama koje su u svoja njedra primile šaku zainteresiranih za neko predavanje o nečemu za što je većina nezainteresirana. Čangrizava, kakva jest, bila je nezadovoljna predavačem, pa se s vremena na vrijeme zagledala u mrak koji je izvana provirivao kroz uzak prorez između žaluzine i okna. U neposrednoj blizini, zagrnuta tamom, nazirala se palača. Pogašenih luči, nadvisujući većinu stabala u parku, čakovečka palača djelovala je još moćnije nego pod kristalnim nebom dana.
Zahladilo je. S tuđeg sjevera, na naš – od proljeća ljubičast prag – doputovali su neki uznemireni oblaci, udarajući ledenim bičevima namrštena lica željna sunčeve snage. Ni kapi kiše iz tih tuđih, nepozvanih oblaka nisu bile proljetne. Pekle su kožu hladnoćom, te se teške, muklim odjecima razbijale o rastegnutu sintetiku kišobrana.
Predavanje završi i ljudi požuriše domovima. Čangrizava Dara podiže pogled i pred sobom ugleda drago lice. Bila je to Vedra Mara, mlada žena, jedna od rijetkih koju je Čangrizava Dara srcem prigrlila. Dari se staro lice razvuče u mlad osmijeh, pa osmijeh postade i smijeh. Glas Vedre Mare zvonko je lomio Darinu čangrizavost i ispirao talog.
Čangrizavoj Dari jedna kap kiše upade ravno u oko pa joj oštrinu pogleda omekša sfumatom. Cijela palača stala je u tu nebesku kap u oku. Čangrizava Dara poželi zadržati prizor dulje od trena, no oštrina se vrati oku i tad – zjenica uhvati svjetlost. Tamo gdje je ne bi trebalo biti.
Prigušeno, ali jasno svjetlo iznutra obasja dva visoka prozora palače. Čangrizava Dara podiže pogled zureći u okna zdanja u kojem u tom trenutku nije smjelo biti – žive duše.
Vedroj Mari, u istom trenu, pogled krenu istim putem. Zaledi joj se osmijeh. Tren, dva tišine, pa Dara upita: „Ima li koga sada u palači?“
„Ne bi smjelo biti…“, odvrati Vedra Mara, ucrtavši jednu izbrisivu boru između obrva.
„Je l ‘se to Kata probudila?“, zlurado će Čangrizava Dara.
Vedra Mara gricnu donju usnicu: „Čujem da se često budi“, reče, pa vrati osmijeh, ali nesiguran.
Dara i Mara se potom oprostiše bez slutnje da su upravo svjedočile početku turističke (r)evolucije Međimurja.
ČAKOVEC NEĆE PROKOCKATI ŠANSU
Čangrizava Dara i Vedra Mara stvarne su osobe i istodobno su jasno i neporecivo nedavno vidjele što su vidjele.
Pred novim sazivom Skupštine Međimurske županije, čim bude konstituiran po izborima, naći će se teška odluka: trebat će odlučiti koja Ana pali svjetla noću u palači? Ana Katarina Zrinska, udovica Petra Zrinskog, ili Ana Maria Pignatelli, udova grofa Althanna?
Sigurno je da Čakovec neće prokockati šansu kao što je to nepovratno učinio Pribislavec. Minulo je već dosta godina, nanizanih i u desetljeća, kada je Feštetićev dvorac u Pribislavcu (koji je tada bio škola) – iznenada noću počeo mumljati i krkljati. I najveći skeptici ostajali su bez riječi kad bi smrknuti došli u podnožje zdanja i u mrklom mraku jasno čuli krkljanje, čak i jecaje. Cijelo selo se obezglavilo. Jer bilo je jasno da kula zdanja – krklja! Davna ravnateljica pribislavečke osnovne škole počela je po hodnicima lijepiti one jeftine prščenjske sličice Majke Božje, ne bi li otjerala krkljajuće duhove. Priča se, poput bršljana, penjala kulom prema nebesima i punila potencijalom, a onda su seoske vlasti sve zeznule. Krkljajuće duhove predali su u ruke nemaštovitim i neumoljivim biolozima. Uskoro, više nije bilo sumnje tko ili što krklja u kuli kaštela. Sove – dok probavljaju hranu. Zvukovi njihove probave mističniji su od zvukova probave Homo sapiensa, ali zalud. Sve lijepo kratko traje. Ftiče su otjerali. I kula je utihnula. Nepovratno.
