Piše: MATEJA GOŠĆIEJ
U ovo vrijeme ubrzane digitalizacije, razvoja i dostupnosti nekih stvari koje se prije 10-ak, 20-ak godina i više nisu mogle ni zamisliti, još je situacija koje ovu današnju generaciju Hrvata čine „posebnom“. Kao prvo korona. Reći ćete baš smo posebni što smo je doživjeli, moš’ misliti. No shvaćate što mislim. Radi se o jedinstvenoj pandemiji, koja zbog prisutnosti one ranije spomenute dostupnosti, interneta i brzog protoka informacija, nikada u povijesti nije bila u ovakvom obimu, u svakom kutku. I dok su se u novoj krizi kakve nije bilo od 2008. godine bogati još više bogatili, zarađivale većinom farmaceutske tvrtke i mudrice koje su u datom trenutku dale novi proizvod na tržište u vidu zaštitne maske ili dezinficijensa, suočavamo se s novom renesansom.
Ajmo preskočiti nekoliko godina unazad i sjetiti se borbe za Hrvatsku. Sjećate li se rata?
Iako nisam bila u godinama u kojima bi mi mnogo sjećanja o istome ostalo, znam da su mi stariji nakon rata znali reći da je najgore iza nas. No što sam starija razmišljam, jesu li se prevarili? Kriza 2008., pa pandemija korone koja je uništila sve što je našla pred sobom, a sada – novi rat?
Na svakom koraku netko priča o ratu, jedni o njemu čitaju iz svih medija, neki se javljaju iz ratom pogođenih područja u strahu, neki boje za svoje obitelji u Ukrajini, vlada opća zabrinutost i tuga. Mnogi su moćnici tijekom godina upozoravali na Rusiju i na sve što je kadra učiniti, neki su toga bili svjesni i očekivali, no rat je kao smrt – znaš da kad tak dolazi, ali na to nikada ne možeš biti spreman.
I dok gledamo tužne kadrove iz Ukrajine ljudi koji su ostali bez domova, koji napuštaju svoju zemlju u potrazi za mirom, gledamo prestanak svijeta kakav je bio dosad. Hoće li rat direktno ili indirektno utjecati na Lijepu našu tek će vrijeme pokazati, no ono što je sigurno utjecati hoće.
I tako počinje naša nova borba. Uz sve nedaće možda ćemo više cijeniti bogatstvo koje imamo – naše najbliže, obitelj, prijatelje, sve osobe koje volimo.
