Prije no sklopimo oči pogledom kroz prozor ispraćamo dan i polako tonemo u san. Kad kapci zaklope oči eto ga, polako dolazi u svom svom sjaju i ne traje dugo. San caruje samo u vrijeme kad ga se ne može vidjeti.
Kad mjesec i sunce mijenjaju svoja mjesta san stavlja svoju vreću punu svakojakih priča i uz leteći kišobran dijeli ih prosipajući ih po jastucima naših glava. Njegov svijet pun je zabavnih, zastrašujućih, nekad veselih, a nekad tužnih bajki koje nam dajući u tami za vrijeme svoje vladavine ostavlja prostor dilemi…što je san to htio reći.
Priče i slike koje naš um stvara dok spavamo izmame ponekad osmijeh, ponekad i suza poteče, ili
strah koji nas probudi s upitnikom hoće li ostati u sjećanju.
Pogledom kroz prozor, svaki san koji je s nama samo u okrilju noći želi pobjeći i put nalazi u odsjaju sunca i nevidljiv daje mašti na volju u nekom novom svijetu. Pogledom na prozor stvara se iluzija da smo bili negdje drugdje, no mnoštvo ljudi koji užurbano prolaze te otkucavanje sata vraća nas u jutro i svakodnevicu u kojoj nema mjesta za san.
(td)
