Jutro je i to je vrijeme kad se otvaraju dućani oni ranoranioci, polako, korak po korak, ulaze u iste da bi ugrabili crni kruh i možda mlijeko.
Oni koji trebaju i nešto više staviti u svoje vrećice produže do većih centara, nekad i do dva, tri. radi uštede jer cijene su različite pa bi tako svoje vrećice bolje popunili.
Promatram tako kroz zatvoreni prozor jer vani je hladno i ne rasipam toplinu jer je dragocjena, i pitam se zašto su vrećice sve manje i manje, tanje i tanje i lakše no prije.
Razmišljam, gledajući i čini mi se da kad odlaze u dućane korak im je lagani i smiren, dok izlaskom s vrećicom ubrzavaju svoj hod kao da žele što prije stići svojoj kući, kunski olakšani s vrećicom uz koju razmišljaju što će danas ipak kuhati od onog ništa u vrećici.
Naravno slika je jutarnja jer ranoranioci su umirovljenici kojima je ostala navika ranog ustajanja iako ne moraju na posao, dok je popodnevna slika nešto drugačija. Užurbanim, brzim korakom jure i žure samo u jedan dućan da što prije obave kupnju no ni oni više ne nose mnogo vrećica, jedna ilI dvije u koje je stalo samo najnužnije za taj ručak jer sutra je novi dan i sve ispočetka.
Rano jutro polako, a popodne ubrzano i svakim danom sve je manje vrećica uz svu prolaznost dana.
(td)
