Piše: VESNA JANKOVIĆ
Donedavno nisam imala pojma koliko društvene mreže, pogotovo instagram, zapravo utječu na živote mladih ljudi. Fotošopiranja i prikazivanja savršenosti ženskog tijela itekako djeluju na mladu psihu, pogotovo ako si nesiguran u sebe i okružen ljudima koji te ismijavaju, jer npr. nemaš to savršeno tijelo, kosu, noge i sl. Znači, „propisane“ proporcije. A tko je zapravo u doba adolescencije toliko siguran u sebe da ne želi izgledati drugačije, da mu ne smetaju prištići na licu ili , vidi vraga, celuloit na bedrima? To je doba odrastanja, traženja, identificiranja, sazrijevanja. Pitam se: ako ovaj svijet nudi samo tijelo bez nedostataka kao dokaz ljepote i vrijednosti, onda k vragu sve. Kakve su to generacije? Sad ću vjerojatno zvučati kao stara baba, ali u naše vrijeme nije bilo bitno jesi li mršav, debeo, imaš li male ili velike sise, uske ili deblje usne, ovakvu ili onakvu kosu. Mi smo doista živjeli jedan drugačiji život. Rekla bih, bezbrižan. Nesputan. U svakom smislu neopterećujući. A sad ne prođe dan da na nekom portalu ne pročitaš kako je ova ili ona „zvijezda“ zapalila fanove svojom fotkom, bacila ih u trans, oskudno odjevena, zamislite, kao da je to najvažnija stvar na svijetu. No, kad te netko doslovno svakodnevno fila sa time i nameće ti sliku o tome kakav je to idealan izgled koji bi trebao imati da budeš cool, prihvaćen, super izgledajući, to je strašno. Da se razumijemo. Ja tu ne govorim o sebi. Riječ je o tisućama mladih djevojaka kojima društvo servira izgled kao najvažniji segment života. Mladi ljudi nemaju do kraja izgrađen identitet. I mi smo ga gradili godinama. Svaka normalnost danas se skupo plaća. Što mislite, zašto je depresija postala teška bolest današnjice? Posebno izražena u mladoj populaciji.
Nažalost, izgled je postao ono što te kod većine ljudi i definira kao osobu. Čak je kod zapošljavanja jednako važan kao i vaše obrazovanje. Istina,izgled je prvo što vidiš kad nekoga upoznaš. Ljudi te prosuđuju po izgledu. Zašto svi toliko volimo filtere na našim mobitelima? Zašto peglamo bore i objavljujemo samo one fotke na kojima mislimo da izgledamo lijepo? Iskreno,ni ja nisam imuna na to. Ali se u posljednje vrijeme sve više propitkujem kakvog to ima smisla?
Svojevremeno se čak i u školskom udžbeniku iz engleskog jezika u drugom razredu osnovne škole tražilo da na slici između dvije djevojčice djeca prepoznaju i napišu koja je lijepa, a koja ružna. U drugom razredu? Da čovjek ne povjeruje.
Zato je važno o tome govoriti, pisati. Važno se zalagati za prave životne vrijednosti. Ljepota je uvijek bila i bit će ono nešto iznutra . Šteta da su je ljudi iznutra preselili van. Jer, vanjska je ljepota prolazna, pogotovo ako osim nje nema ničeg drugog. Čovjek se zasiti ispraznog tijela ma koliko ono bilo lijepo.
Zaboravili smo mi što je važno. Zaboravili smo jedni na druge i fokusirani smo samo na objave, selfie, lajkove i ta nas virtualna bujica guta. Kakav privid!