Dan je osjetno dulji, ali je jutro još uvijek mračno i jedino svjetlo su farovi automobila koji ranom zorom prolaze ulicom. U odbljesku istih sjećanja su me vratila u djetinjstvo. U neko davno vrijeme kad je automobila bilo mnogo manje, a uz ceste su bile zelene površine i brežuljci na kojima smo kao djeca provodili slobodno vrijeme i igrali se par..nepar.
Ne mislim na benzinski par–nepar već na igru koja se tako zvala. Brojanje automobila koji su u registraciji imala posljednji paran ili neparan broj bila su nam natjecateljska zanimacija u kojoj smo se smijući se svo vrijeme uživali pa tko je imao veći broj brojeva bio bi pobjednik. Usput smo i pogađali tip auta i učili brojati. Bila su to neka sjajna vremena kad nije bilo mobitela, ali su izmišljene igre ispunjavale dane i činile nas sretnim i veselim.
No danas nema ni zelenih površina ni brežuljaka, sve se pretvorilo u beton u zgrade s malim prozorima s kojega i ja sada gledam, a i automobila je previše pa ne bi ni stigli ugledati zadnji broj na registraciji jer ovi samo projure žureći tko zna gdje kao da će im nešto nestati i pobjeći.
Zamislite kako bi bilo lijepo kada bi sav ovaj beton zamijenilo zelenilo i brežuljci s kojih bi svijet izgledao mnogo ljepši jer bi ga vidjeli s uzvišenja s kojega je uvijek sve nekako drugačije i zanimljivije. Bili bi nadmoćniji u promatranju onoga što je ispod nas.
Svijet i priroda činila bi da pomislimo kako smo mi vladari svih zbivanja.
(td)
