[DETEKTOR]
Piše: Željka Drljić
Kada ljudi po odlasku u mirovinu i po 10 mjeseci čekaju isplatu prve mirovine i (za)ostataka, kada dvije godine čekate vještačenje za utvrđivanje invaliditeta, kada godinu dana čekate na dijagnostičku pretragu i to oni koji upravljaju zdravstvenim sustavom smatraju normalnim itd., itd., tada živite u društvu koje treba mijenjati. To nije lako čak ni kada su krivci za anomalije (pre)poznati.
Kada se dogodi tragedija kakva je prije nekoliko dana pogodila našu zemlju, tada je pogrešno tražiti žrtvenoga jarca ili kakvog pusta koji će biti javno spaljen. Zato što strašnu smrt nesretnog djeteta u Zagrebu te ranjavanje učenika i učiteljice nije bilo moguće predvidjeti. Taj je događaj po svojoj naravi poput potresa. Ljudski rod ne posjeduje moć niti ima alate da ga predvidi ili spriječi.
Za krvavim tragom, osim zaglušujuće medijske buke, ostaje tek upozorenje da je prijetnja izmahnuta nad nama poput noža i da na plavom planetu ne postoji zajednica u kojoj takve prijetnje nema. Postoji način da se opasnost svede na najmanju moguću mjeru, no mislim da je u ovom našem trajanju nedostižan: agresivnost je pust kojeg treba spaliti. Agresivnost posvuda buja poput otrovnog bršljana. Agresivni su mediji, agresivni su političari, agresivni su roditelji, mladi također.
Agresija je bučna pa se smireni tonovi razuma gube u njezinim urlicima. Primjer su i uplašeni roditelji učenika iz škole u Prečkom koji su najavili prosvjed – kojim traže zaštitara u školi – iako im nitko taj zahtjev nije odbio. Prosvjeduješ tek onda kada ti nešto uskrate. Uznemireni su ljudi agresijom reagirali na agresiju koju su doživjeli.
Nažalost, ovakve nesreće ne ulaze ni na vrata, ni kroz prozore, niti ih mogu zaustaviti zaštitari (pamte svi, u beogradskoj tragediji u osnovnoj školi zaštitar je prvi poginuo).
Je li Međimurje zajednica čija sigurnost leži na tempiranoj bombi? Jest. Zato što nismo lišeni agresivnosti. Zato što imamo delikatnu sigurnosnu situaciju i zato što je svaki romski geto u našem kraju potencijalno žarište. Još više zato što značajan broj Roma mrzi Ostale i zato što značajan broj Ostalih mrzi Rome. Mržnja je kod nas dvosmjerna ulica, a agresiji je mržnja najslađa hrana.
Da bi nam do vrata dolazili samo dobronamjerni trebaju nam ključevi koji otključavaju, a ne samo oni koji zaključavaju.
