PIŠE: ŽELJKA DRLJIĆ
Pišem ove retke nekoliko sati nakon najvećeg sprovoda što je Međimurje ikada vidjelo. Sprovoda Županijske bolnice Čakovec.
Kirurzi su se pozdravili s narodom, zahvalili na podršci. U ovom trenutku ih osam ne radi i jedino čudo to može promijeniti u danima koji dolaze. A čuda poslije sprovoda nema ni u bajkama.
Spletka uprave Županijske bolnice Čakovec, kojom su pokušali podvaliti kirurzima, u svojoj srži je glupava, ali zastrašujuće maligna. Zato što se pokazala djelotvornim maljem koji je srušio kirurgiju ustanove: Robert Grudić daje ostavku na funkciju pročelnika Službe kirurških djelatnosti.
U trenutku kad ta vijest sijeva informativnim kanalima, ministrica zdravstva uz pomoć vozača – a vozač pomoću GPS-a – pronalazi Međimurje. Ministrica oči u oči s kirurzima u potpunosti prihvaća njihove zahtjeve, kad – eto, vraga! Ravnatelj Bolnice kaže kirurzima da Grudić sada postaje šef kirurške poliklinike.
Nosivi zid ustanove puca. Hiljadu ljudi 1. veljače 2025. okuplja se na središnjem čakovečkom trgu iskazujući bezrezervnu podršku kirurzima i ispraća svoju bolnicu u prošlost. Hiljadu ljudi za (pre)mirno Međimurje je – Woodstock!
Ne slute Dalmatinci i Slavonci vrele krvi koliko je teško u Međimurju ljude potaknuti na prosvjed i gromoglasno NE – do izvršenja! Zato je važan Nikola Varga, čovjek koji je u našoj Bolnici radio i napustio je zbog slične situacije zbog koje sada odlaze kirurzi. Organiziravši ovaj skup podrške sa svojim suradnicima, taj je čovjek pokazao iznimnu građansku svijest i hrabrost.
TKO ĆE?
U snažnom obraćanju okupljenima, doktor Magaš je rekao: „Kažu vam: ne brinite, doći će vas operirati – profesori. Hoće, ali neki od vas znaju da pacijente nakon opsežnih, teških operacija abdomena treba obići na odjelu intenzivne njege, pratiti stanje, što smo mi činili. Jer, ako krene po zlu, treba donijeti pravovremenu odluku. Hoće li profesor doći iz svoje ustanove? Neće. Ne bih ni ja. Tko će tada donijeti odluku?“, retorički je pitao Zvonimir Magaš.
„HDZ!“, zagrmio je narod ironijom.
SVOJ ŽIVOT U SVOJE RUKE
Iz glasa traumatologa Matije Branilovića nestalo je vedrine. Kaže mi da odlazi i da se više neće vraćati jer nema namjeru i treći put davati otkaz zbog istoga čovjeka i istoga scenarija.
U hodnicima i operacijskim dvoranama naše bolnice nema više mentora, nema više njihovih negdašnjih učenika kojima su pomogli da postanu snaga budućnosti. Da bi kirurg u potpunosti stasao, da bi znanje mogao prenositi novoj generaciji, potrebno je 20 godina školovanja i iskustva u sali. Tako je i s ostalim granama u medicini. Spoj zahtjevne struke i uneređenog sustava u ovoj zemlji uzeo je danak. Na raspolaganju nema ljudi koji mogu nadomjestiti naše kirurge.
Uskrsnut će jednom naša bolnica. Ali – ostane li ovako – mnogo će vode proteći Murom i Dravom do toga dana. Desetljeća.
Naši su kirurzi uzeli uzde svojih života u vlastite ruke. Ne daju se više gaziti. A mi?
