Moj se put s Gitom Radiković prvi put spojio još daleke 2019. godine. Volim si ponekad umisliti da sam je ja tada “otkrio”, kada je osvojila drugu nagradu na literarnom natječaju Udruge Mlada pera no istina je ipak jednostavnija i puno ljepša: Gita je već tada bila visokointeligentna, iznimno darovita osoba, a ja sam imao čast uručiti joj prvu nagradu u životu.
Nakon toga osvajala je Gita još nagrada u literarnom stvaralaštvu pa u likovnom stvaralaštvu, matematici, a čini se da je svoju pravu ljubav pronašla u informatici; jedino što u njoj nije nastavila istim tempom — nastavila je još snažnije, još upornije, još uvjerljivije, nastavila je žestoko – baš svake godine, od prvog susreta s informatikom, Gita osvaja nagrade.
O njezinim sam uspjesima već pisao. Drugi, nažalost, često nisu, možda zato što Gita ne ide lakšim putem. Ona ne želi govoriti o izvrsnosti, a onda na natjecanju osvojiti nula bodova. Ona želi pokazati da je naučila, da je savladala, da zna, da može, da je vješta. Ona svoju izvrsnost ne deklarira — ona je dokazuje. Bodovima. Plasmanima. Medaljama. Godinu za godinom.
Ovaj put govorimo o ovogodišnjim uspjesima
Meni emotivno najdraža bila je ovogodišnja LOGO liga. Zašto? Zato što je sudjelovala i ekipa “Udruga Mlada pera”. Doduše, s jednim jedinim članom — Gitom Radiković ali i tako se ponovno pronio glas o udruzi. Opet su se ukrstili putevi Gite i Mladih pera.
Ekipa od jednog člana zauzela je 12. mjesto među 40 višečlanih ekipa. Na to sam ponosan ja, na to je ponosna i Udruga Mlada pera i to na kvadrat. Znam da će neki reći kako LOGO liga nije toliko važna, da su važnija neka druga natjecanja. U redu. Pogledajmo onda ta “važnija” natjecanja.
Na državnom natjecanju iz informatike INFOKUP u Vodicama, Gita je kao učenica 8. razreda osvojila srebrnu medalju, odnosno 2. mjesto, u kategoriji algoritmi C++, te brončanu medalju, odnosno 3. mjesto, u kategoriji LOGO.
Na Danima mladih informatičara u Zagrebu osvojila je srebrnu medalju, odnosno 2. mjesto na Juniorskoj hrvatskoj informatičkoj olimpijadi JHIO 2026. 30. i 31. svibnja borit će se za ulazak u juniorsku reprezentaciju Hrvatske i odlazak u Kaunas – Litva.
Na temelju ovogodišnjih HONI rezultata pozvana je na Hrvatsku informatičku olimpijadu za djevojke HIOD 2026. Ondje je bila četvrta — samo jedan bod iza brončane medalje.
Jedan bod
No ono što u cijeloj priči najviše boli nije činjenica da joj je medalja izmaknula za jedan bod. To se na natjecanjima događa. Boli nešto drugo: Gita je, iako četvrta, iako među najboljim djevojkama, iako s rezultatom koji bi trebao značiti pravo na predstavljanje Republike Hrvatske na Europskoj informatičkoj olimpijadi za djevojke EGOI 2026 (jer najbolje 4 stječu pravo odlaska), ostala bez te mogućnosti.
Zašto?
Zato što je osnovnoškolka (jedina koja je sudjelovala).
Na HIOD-u je nastupila u neslužbenoj konkurenciji. Organizator joj, upravo zato što je učenica osnovne škole, ne dopušta odlazak na EGOI 2026.
A pravilo bi, zdravom logikom, trebalo biti jednostavno: najbolje četiri djevojke ostvaruju pravo odlaska. Gita je bila četvrta. Drugoplasirana i petoplasirana odustaju zbog sudjelovanja na Hrvatskoj matematičkoj olimpijadi koja se održava u isto vrijeme. Pa ipak, Gita ne ide. Umjesto nje idu šestoplasirana i sedmoplasirana natjecateljica, s 47 odnosno 74 boda manje od Gite.
I tu više ne govorimo samo o jednoj djevojčici, jednom natjecanju i jednoj propuštenoj prilici.
Govorimo o sustavu
Govorimo o pitanju koje se mora postaviti jasno, glasno i bez okolišanja: je li Gita Radiković zaslužila ravnopravniji tretman?
Ne povlašteni. Ne poseban. Ne preko reda.
Ravnopravniji
Ako dijete zna, ako dijete može, ako dijete svojim rezultatima pokaže da pripada među najbolje — zašto ga zaustavljati zato što je “premlado”? Zar izvrsnost ima dobnu granicu? Zar se talent smije priznati samo onda kada se uklapa u administrativnu kućicu? Zar je smisao natjecanja pronaći najbolje ili pronaći one koji najbolje odgovaraju pravilniku?
Gita Radiković više nije samo pobjednica literarnih natječaja, nije samo pobjednica likovnih natječaja, nije samo uspješna matematičarka, nije samo jedna od najboljih mladih informatičarki u Hrvatskoj, Gita je sada i glas koji, možda i ne svojom voljom, otvara važno pitanje: što radimo s djecom koja su doista izvrsna?
Podržavamo li ih? Guramo li ih naprijed? Otvaramo li im vrata? Ili im objašnjavamo da su vrata zaključana zato što su prerano stigla do njih?
Kada je Giti trebala podrška, kada je trebalo objasniti da se protiv nekih zakulisnih, teško razumljivih pravila ne može uvijek odmah pobijediti, rekao sam joj neka se ugleda na Janicu Kostelić. I nju ispočetka nisu dovoljno prihvaćali. Nisu je dovoljno pratili. Nisu joj odmah vjerovali. A ona im je odgovorila onako kako odgovaraju najveći — još većim uspjesima. Natjerala ih je da se poklone rezultatima.
Gita danas čini isto
Niže uspjeh za uspjehom, dokazuje što znači znanje, dokazuje što znači rad, dokazuje što znači izvrsnost koja nije fraza, nego rezultat.
Ali Giti sada treba podrška. Ne samo podrška da nastavi osvajati medalje, nego podrška da se djeci koja zaista jesu izvrsna omogući razvoj, napredak i natjecanje pod pravednijim uvjetima.
Jer Gita ne traži da bude podobna, Gita traži pravo da bude izvrsna, a mi bismo, kao društvo, morali znati prepoznati razliku.
Gita, samo tako nastavi: siguran sam da ćeš jednoga dana, uz sve pobjede na informatičkim natjecanjima, odnijeti i onu najveću — pobjedu protiv slabosti sustava, jer ti si ipak Gita Radiković, rođeni borac.
Gorkić Taradi
