Sve što je u visinama i nama nedostižno dodira, promatramo kao vrh svijeta. Krovovi su negdje bliže oblacima u svim bojama i raznih oblika. Kao šareni šeširi ili gljive poslije kiše, krovovi prvi šalju suncu pozdrav. I prvi pozdravljaju mjesec. Slikari pak na platnu upotpunjuju svaki pejzaž predivnim bojama i oblicima krovova sljubljenih s oblacima.
No sjetila sam se jedne djevojčice koja je ispod kolodvorskih krovova s koferčićem u ruci pitala prometnika… Kada polazi vlak za bolji život?
Pitanje koje ovih dana, pogledom praćenih vijesti mnogo nas zanima. Pokušavam u sivilu ovog jutra naći neki znak, neki krov koji se neće srušiti i dnevni boravak preseliti u podrum.
A u ne tako dalekom susjedstvu krovovi padaju bez upozorenja, zatrpavajući sve uspomene, rušeći tako živote. Jesu li krovovi krivi jer su bili slabi ili baš oni koji su ih gradili uništavaju svojih ruku djelo.
Gledam krovove svoga grada i vidim mir svih onih koji stanuju ispod njih i sretna sam da su otporni na svo zlo koje može doći s vrha svijeta.
(td)
