Od povratka s srednjeg Jadrana definitivno mora broj jedan u svijetu, baš ovoga ljeta, dok Nacionalni stožer civilne zaštite drži sve konce u rukama (ili je bolje reći držao), pokušavam dokučiti što to moje Međimurja ima, a oni koji žive uz more nemaju. Dolazim do krajnjeg zaključka POŠTENJE.
Krenimo redom. Na početku važno je napomenuti da tri mjeseca za tamošnje ljude znače kao godinu naših na kontinentu. Za ta tri mjeseca naime pokušavaju zaraditi ono što nama za isto treba cijela godina. Bog im je podario more, a more je mjesto gdje hrle mnogi na godišnji odmor i naši i stranci.
Ova je godina drugačija od svih prethodnih, a pandemija koronavirusa koja je zahvatila svijet, nije mimoišla ni našu zemlju. Stožer je dao jasne upute svima koji rade u turizmu, ali i one koji ga zdušno razvijaju, a to smo svi mi koji financiramo svoje mjesto u nekom od kreveta ili djela plaže.
Kava
Svoj prvi ovogodišnji susret s jasnim uputama Stožera doživio sam u jednom kafiću. Kava odlična, konobar ljubazan. Ono što mi je odmah upalo u oči je da taj isti konobar ne nosi masku, a neugodno iznenađenje uslijedilo je nakon plaćanja računa bez računa. Ne kartica, ne račun, samo keš, keš. Ok, neću više ovdje popiti kavu, ima još kafića. Na moje iznenađenje ni u drugom nisam prošao drugačije. Sad to već nije bio pojedinačni slučaj, već je čitavo mjesto poslovalo na isti način.
Večera
Kako bi počastio društvo večerom, odlučio sam ih pozvati u nešto veće mjesto nedaleko mojeg odredišta. Daleko razvikanije turističko mjesto s nizom restorana i terasa sa kojih je dopirala ugodna glazba. Naručili smo mi puno toga, uz konobaricu također ljubaznu, koja također nije nosila masku, a kamoli rukavice, dok je posluživala predjelo, jelo, slastice i piće. Kao i sve njene kolege koji su te večeri imali pune ruke posla. Svakako, morao je nastupiti i onaj svečani trenutak plaćanja ceha. Zamolio bih vas račun-kažem. Evo me odmah odgovori ona. I ubrzo zaista stiže. Uzme kemijsku notes i počne popisivati naše narudžbe. Otrga papirić iz bloka i kaže 1.727,00 kuna. Gledam ja nju i ona mene. Vadim karticu matične banke svog tekućeg računa i dajem joj u ruke, a ona odmahuje neće uzeti, kaže ako može u gotovini. Nemam toliko keša uz sebe, kažem joj. Imate tu iza lijevo oko 100 metara bankomat pa možete podići keš.
Naplata apartmana
Kako to već ide, tijekom ljetovanja upoznate ljude koje prvi puta vidite pa sklopite prijateljstvo. Mladi simpatični par iz Poljske zajedno je prvi puta ljetovao na našem moru, uzevši apartman preko Bookinga na 7 dana. Rezervirali su apartman s pogledom na more za 479 eura, s plaćanjem na licu mjesta. Kako su mi rekli niti su iz apartmana vidjeli more niti su dobili u tih sedam dana nove ručnike. Čudili su se što nema dezinfekcijskih sredstava koje su sami kupili u trgovini. Kod dolaska, gazda im je rekao, mada je pisalo u potvrdi smještaja, da nemaju pravo na doručak. Ali ako doplate 20 eura za njih dvoje da im može osigurati i doručak. Odlučili su se na to nakon što su pitali dal’ je to cijena za ukupno sve dane i nakon potvrdnog odgovora, doručkovali tih 7 dana. Pravi udarac uslijedio je zadnjeg dana kada su se opraštali od gazde apartmana. Cijena doručka bila je umjesto 20, 140 eura. Navodno su krivo čuli kad im je ponudio doručak objasnivši da je 20 eura po danu. I biser na kraju, da sve bude usklađeno, gazda apartmana ne prima kartice, samo KEŠ.
Kad svemu tome svjedočite, pitate se pa gdje mi to živimo? Gdje su inspekcije, epidemiolozi, kontrole? Zamislite nekog konobara u Međimurju bez maske, fiskaliziranog računa, ili još bolje, zamislite da jedan od kafića par dana nema inspekciju. Ili restoran. Nezamislivo u uljudbenom, uređenom Međimurju.
Dvije Hrvatske na djelu. Jedna koja nema mora i muči se s resursima koje ima, poštujući sva pravila koja nalaže država i koja od države dobiva samo mrvice. I ona druga, koja uvijek dobiva najveće dijelove kolača, koja samo prdne i leti joj u krilo državni, naš novac.
To je Hrvatska koja plaća poreze, poštuje pravila i Hrvatska koja krade, vara i živi na tuđi račun.
Ne sva, ali dobra većina.
(rd)