Piše: VESNA JANKOVIĆ
Lijepo je dane uređivati po principu različitosti. Ako ti to dopušta vrijeme, zdravlje i volja. Najgore je što od svojih dana mogu učiniti je to da ih pretvorim u dosadan poligon na relaciji posao-doma i obrnuto. Ali to već dugo ne radim. U svoj rutinski dnevni tutorijal obavezno ubacim neku novu dionicu, makar šetnju okolicom. Parkom. Do nadvožnjaka i natrag. Do grada. Bilo kamo. Nemam pretjerane potrebe za druženjem. Možda je to neka faza. Kada čovjek nema potrebe pričati ništa o sebi, a jednostavno nema kapacitet za slušati druge. Te šetnje djeluju smirujuće i oslobađajuće u isto vrijeme. Zapravo, čine me slobodnom. U razmišljanju i kretanju. Ništa pod „ moraš“. Odmaknuta od bilo kakvih ljudskih odnosa. Spletki. Igri. Pričanja u prazno.Umori to čovjeka kroz život pa uživa biti sam. Ili u društvu ptica, oblaka, mrazastog lišća, injastog drveća, kapljica što se sjaje na vrhovima grana, pa čak i magle koja ovih dana umjesto snijega daje privid bijele zime. Ionako me trivijalni savjeti već odavno ne zanimaju , pa jedina površnost koju još volim proistječe iz promatranja prirode. Ili nepoznatih ljudi i nepoznatih gradova kojima se ne moraš nužno primaknuti suviše blizu, a koji ostavljaju dojam zanimljivosti.
Uglavnom, nekako mi zadnjih godina više odgovaraju druženja u malom krugu ljudi. Onih sa kojima mogu i šutjeti ako treba i koji od mene ništa ne očekuju, baš kao ni ja od njih. A opet, znamo da smo tu jedni za druge kad se najviše trebamo. Ne znam dolazi li to s godinama ili sa iskustvom. Ali ako je dovoljno za osmijeh, za očuvanje energije i mene same, onda je meni taman.
Sredina je tjedna. Još malo i vikend će. Znam da ću opet smisliti lokaciju na koju ćemo sa asfaltirane ceste skrenuti put starih ili nekih novih mjesta daleko od buke i urbanosti. Kao mali piknik za dvoje. Ništa nužno veliko. Ništa nužno predaleko. A tako ogromno. I tako potrebno. Ima li išta ljepše nego izgubiti se u žuboru vode, čistom planinarskom zraku, zagrliti šumu ili rijeku, pronaći prvu proljetnicu u januaru, diviti se eleganciji labudova, dalekom susretu sa srnama i poput Petra Pana osjetiti tu sretnu misao sa kojom barem na neko vrijeme možeš letjeti u orbiti izvan materijalističkog svijeta. Ako pronađeš taj svoj svijet, ma koliko malen bio, ti si sretan čovjek. Samo ne smiješ dopustiti da te proguta rutina.