Piše: VESNA JANKOVIĆ
Kada netko spomene Međimurje, prva mi je asocijacija -zavičaj. Najdraži kraj smješten između Mure i Drave. No, često ga i ne poznajemo tako dobro. Često ne znamo kakve sve ljepote krije. Divimo se moru, planinama, drugim gradovima, a svoj nekako kao da zaboravljamo. A toliko ima neistraženih i ne posjećenih mjesta za koja ni ne znamo da postoje. No, ako u nama postoji malo istraživačkog duha i volje, treba samo krenuti u razgled i pustiti da nas znatiželja vodi. Ako još niste do sada bili na najsjevernijoj točci lijepe naše, onda je svakako morate posjetiti.i ako niste znali, ona se nalazi upravu Međimurju, u malom mjestu Žabniku.
U svakom mjestu, postoji neka stara kuća koja mi uvijek privuče pažnju i želju za fotkanjem. No, ovoj pred kojim smo na kratko zaustavili automobil, nisam se usudila previše približiti, jer su je složno čuvale guske koje su siktale čim smo stali.
Žena razbarušene kose preko puta zabrinuto je prišla ogradi. Obratila nam se vrlo nerazgovjetno. Govorila je nešto, ali iskreno, ništa ju nisam razumjela. Kao da nisam Međimurka. Kako je to zanimljivo. Svaki kraj u govoru koristi svoj dijalekt, toliko različit jedan od drugog da se često ne razumijemo. Ali, ja sam samo kratko fotnula i mi smo se udaljili. Mahnula sam ženi iz auta, a ona se široko nasmijala još uvijek pričajući.U blizini su se šepurili i purani, ali nije mi ni padalo na pamet da ponovo izađem. Tako su oni ostali samo u sjećanju, a guske su se izborile za svoju fotku.
Put nas je dalje vodio prema Muri. Na sam spomen ove rijeke neizbježno mi mislima prođe dobro znana pjesma ….“Mura,Mura, globoka si voda ti..“ Nije bilo mnogo šetača. Nedjelja je bila sumorna, siva i oblačna. Pokoji ribič i dva elegantna labuda koja su se zabavljala u mirnom rukavcu riječnog toka. U laganoj šetnji prvo što sam primijetila bio je obližnji brežuljak koji se već izdaleka bijelio od visibaba. A njih doslovno moraš voljeti.Tako nevino bijele, čiste, pogleda skromno uronjenog u zemlju, blago zanjihane na vjetru. Zatrčiš se tako u bijelu cvjetnu oazu kao u djetinjstvo. I dopustiš danu da ti pokloni nadolazeće proljeće.
S noge na nogu, diveći se ljepotama žabničkog kraja stigli smo i do Starog mlina. U ovom dijelu rijeka je bila znatno brža. Široko sam je obujmila pogledom dok je moćno tekla u daljinu. Na trenutak se u njoj ogledalo sunce. Kao bljesak meteora posrebrilo je njen tok. A onda je opet oblačna pozadina zamutila vodu i rijeka je tekla u tamnim razmazima betonsko sive. Popeli smo se na Mlin i jedno vrijeme s oduševljenjem promatrali kako se niz veliki drveni žrvanj slijeva voda. Kažu da je prvo brašno ovdje bilo samljeveno 1902.g. Žubor je djelovao vrlo umirujuće, kao uostalom i pogled na okolinu. Nedaleko je bila i riječna skela. Ne znam da li još uvijek radi i prevozi li ljude s jedne strane rijeke na drugu, ali ja se nikad nisam njome provozala. A voljela bi.
Nakon dva sata pješačenja i uživanja u prirodi osjećala sam se ispunjenom i sretnom. Prije polaska kući odlučili smo automobilom napraviti krug onim dijelom kojega nismo uspjeli proći pješke. Da vidimo dokle seže put. Jer, prilično je duga staza ovim zaštićenim područjem i mi smo prošli tek jedan njezin dio. Baš dobro. Ubrzo smo se zaustavili ispred jedne farme na kojoj su objedovali konji. Kakve prekrasne životinje. Kasnije sam pročitala da se radi o ergeli međimurskog konja koja je ovdje osnovana 2015.g radi održanja i revitalizacije ugrožene autohtone hrvatske pasmine međimurskog konja. Lijepo za vidjeti.
Napravili smo zacrtani krug. Počelo je kišiti. Krenuli smo put Čakovca. Ostavili smo za sobom usplahirenu rijeku i prirodne ljepote ovog kraja koje će sigurno još više doći do izražaja kada sve zazeleni.